O šišmišima i ljudima

Naš radni prostor svakog ljeta, tijekom praznika, nasele šišmiši. Svake godine u sve većem broju vraćaju se k nama i skriveni u zavjesama čekaju noć. Ove ih se godine vratilo više od 30. Davida i mene se na boje. Možemo vježbati, pjevati, plesati, pričati, vikati i smijati se. Ponekad neki proleti kroz prostor, onako usput, u znak pozdrava. Uznemire se rijetko, npr. kad nas nema, a u prostor uđu nepoznati ljudi, no kad smo mi prisutni, šćućure se u zavjesama i strpljivo čekaju da ljudi odu. 

Bezopasni su i dobroćudni, iako ponekad ne djeluju tako dok štite svoj prostor ispuštajući nečujne prijeteće zvukove i salijećući ljudske glave. No, najčešće naši članovi ni ne znaju da krajem ljeta vježbaju u prostoru punom šišmiša.

Nakon nekog vremena naše jato odleti, no ove mi je godine taj rastanak posebno teško pao. Stalno sam odgađala najavu i početak jesenjih tečajeva. Slušala sam ih noćima dugo i pomno, pratila njihov let i njihove navike i između šišmiša i ljudi izabrala sam - šišmiše. Sve sam radionice bila spremna otkazati zbog njih. No ipak su otišli, ne iznenada i u tišini kao do sada, odlazili su postepeno i pozdravljali se dugo. I dali su mi puno.

Zato sada i pišem ovaj blog u znak zahvalnosti svim bićima prirode za ukazano povjerenje  i za toplinu s kojom prilaze meni i mojoj obitelji gdje god da jesmo. Blog o odbačenim vrstama koje izumiru zahvaljujući ljudima.

Za one koji to ne znaju, šišmiši su blagoslov za svako mjesto, svaki dom u kojem se pojave, barem su to bili nekad, prije nego što su izvrnute vrijednosti preplavile svijet.  U kineskoj tradiciji i danas, tijekom dočeka Nove Godine, izrezuju se šišmiši od papira i stavljaju na prozore u znak dobre sreće. Znakovi šišmiša izrezbareni su na mačevima i drugim predmetima zaštite.

U balkanskom vještičarenju šišmiši simboliziraju demone podzemnog svijeta, sve one zaboravljene duše i mračne sile koje ljudi umjesto da prepoznaju i prihvate, nastoje uništiti, a koje ih i dalje neumoljivo slijede neodvojive od njih. Donji svijet, naličje ovoga svijeta izvrnuto je poput šišmiša u snu, a zastrašujuće poput šišmiša u letu. To su one sile koje je nekad bilo nužno udobrovoljiti  putu do ozdravljenja , na ispraćaju duša u onaj svijet, a ponekad na dobrodošlici u ovaj. Dijelovi tijela šišmiša koriste se u magiji, za zaštitu, izradu amajlija i još mnogo štošta. No šišmiši u magiji danas su rijetkost jer pravih vještica gotovo da nema, a New Age shamani raspali bi se već pri samom kucanju na vrata podzemnog svijeta.

Šišmišima je jedini stvarni prirodni neprijatelj – čovjek. Ljudi su ti koji im uništavaju staništa, koji ih zatrpavaju smećem i truju im vodu i zrak, koji im umjetnom rasvjetom otimaju svaki pedalj mraka i skrovišta. Ljudi su ti koji stvarajući u pop kulturi negativnu sliku o njima, uzimaju sebi za pravo da jednu po jednu vrstu šišmiša brišu sa zemlje i podzemlja.  Istrebljujući ove glasnike iz mraka, nismo se oslobodili svojih strahova, naprotiv, doprinijeli smo da naše najgore noćne more postanu stvarnost.

Strah od šišmiša postaje još zanimljiviji ako uzmemo u obzir da su oni puno sličniji ljudima, nego miševima. Štoviše, neke afričke vrste šišmiša su zapravo primati i sudeći po teoriji evolucije imaju iste pretke kao majmuni i mi. Ne samo to, čak i njihov kostur neodoljivo podsjeća na ljudski. I da ne zaboravim, šišmišice kao i ljudske majke imaju samo dvije dojke i rađaju samo jednog mladunca godišnje. Mladunci teško preživljevaju, ali srećom mogu dugo poživjeti, poput ljudi. Majke šišmišice nježne su prema svojim mladuncima, komuniciraju sa njima i međusobno. Šišmiši su veoma socijalna i komunikativna bića koja brinu jedna o drugima. Signali im ne služe samo za eholokaciju, nego i za komunikaciju i poput delfina, veoma su inteligentni. Možda jesu slabovidni, ali nisu slijepi, barem nisu sve vrste. Sva čula su im razvijena, no posebno njuh i sluh , a i dodir. Ne daju se dragati poput drugih životinja jer su preosjetljivi, osjećaju vibracije, osjećaju prostor i namjere ljudi u prostoru, ali komuniciraju s nama. No ljudi ih uglavnom ne čuju…i ne vide.

Te bezazlene i osjetljive životinje plaše se ljudi i ljudi se plaše njih. Neznanje i strah su često jedine poveznice između šišmiša i ljudi. Šteta, jer šišmiši su iznimno važni za uravnoteženi ekosustav, za zdravlje prirode, za bogatstvo njenih plodova, za opstanak svih vrsta pa tako i ljudske.  Šišmiši ili netopiri, jedini sisavci koji lete, te plahe, a veoma korisne životinje najbolji su insekticidi, uništavaju ogromne količine štetnih kukaca (evropske vrste), poneki se hrane voćem , mnogi oprašuju biljke, a samo tri neevropske vrste sišu krv životinjama, ne ljudima.

Njihov dom su mračna, neznana skrovišta gdje druguju sa speleolozima, biolozima, istraživačima i čudacima, sa vješticama , štroligama i svima onima koji imaju uši da čuju tišinu i odu onstran nametnutih fikcija iz horror filmova. Da, priroda je mračna poput maternice u kojoj klija život. I da, priroda postaje okrutna kada kao vrsta bolje ne zaslužujemo. Ona nije ni na čijoj strani, samo teži ravnoteži i uspostavit će je … milom ili silom. Njoj su šišmiši važni koliko i ljudi, ona voli svu svoju djecu…i rođenu i nerođenu..i bića svijetla i bića tame… Ono što nam priroda govori važnije je od svih dobitaka i gubitaka ljudske vrste. Ako priroda ušuti i prestane nam se obraćati s povjerenjem, ušutjeti ćemo i mi kao vrsta. Zauvijek.