nedjelja, 22. listopada 2017.

Povratak korijenima - Značaj štovanja predaka



U šamanskim tradicijama, kao i u onima gdje je šamanizam zadržao svoj prikriveni utjecaj, Duh i preci su isto, Duh i sile prirode također. Prožimajući sve, Duh se manifestira kroz životinje, biljke, prirodne fenomene i na bezbroj drugih vidljivih i manje vidljivih načina. Staroslavenski Bogovi , nasljednici još drevnijih Duhova Prirode, prvobitno su bile personificirane sile prirode, toliko moćne da su se njihova prava imena izgovarala samo u iznimnim prilikama i s najvećim poštovanjem. O tom poštovanju i poznavanju različitih energija i kvaliteta, ovisio je opstanak zajednica.

Oni koji su proveli noć u planini, zatečeni razornom olujom, pod munjama rasparanim nebom od kojih svaka može biti zadnja i grmljavinom od koje tlo zaista podrhtava, možda donekle mogu razumijeti svu dubinu i smisao strahopoštovanja i smjernosti koje su naši preci osjećali prema prirodi. Kada nema gromobrana da nas štiti, Perunova moć postaje itekako stvarna. Onim rijetkima koji su proveli ledenu planinsku noć okruženi čoporom vukova i ostali donekle normalni, zauvijek će ostati jasna, ne samo slika vuka kao psihopompa i vodiča između svjeta živih i mrtvih, nego i neizbrisivo urezana spoznaja o vuku kao moćnom duhu staroslavenske mitologije.  A ako su u planini proveli dane i tjedne jedući samo ono što u prirodi raste, svakoj će jestivoj biljci pridavati mistični značaj. A tek planinski zaseoci i punina polumračnih, polupraznih koliba koje oko ognjišta vrve nevidljivim životom. Svi oni zvukovi, znakovi i čudnovati događaji o kojima raspredamo priče u godinama koje slijede povezujući iskustva i pretke čuvare ognjišta, u smislenu cjelinu, dok se sjajne zvijezde i blistavi snijeg sjedinjuju u blještavu bjelinu.

Današnji čovjek samo slutiti može koliko je nekad doživljaj svijeta bio cjelovit i povezan dobokim smislom. Taj moderni Homo Sapiens Sapiens sve je pokorio, svašta izumio, a ništa naučio nije. Tehnološki napredan i gotovo potpuno odvojen od suživota s prirodom i sustvaranja s njom, napravio je branu između sebe i beskrajne rijeke predaka, rijeke života čiji je maleni dio. Njegov doživljaj svijeta postao fragmentaran, nejasan i nepovezan, dok krhka brana samo što nije pukla. Bujice, potresi i požari u nama i oko nas ruše i odnose iluziju stvarnosti kojoj je vrijeme konačno isteklo.

Gdje je sigurna točka oslonca, sklonište, put u sigurnost? Da li u u naprednoj tehnologiji koja se životom hrani, u VR vođenim vizualizacijama i imaginarnim šetnjama kroz usnimljene božanske krajolike i kompjuterske animacije raja, dok tijela debelih i bolesnih New Age putnika leže u iznajmljenim garsonjerama?  Za većinu to i jeste put, istina i život, s virtualnim leptirićima i cvijetićima na rajskim proplancima društvenih mreža gdje se svi virtualno držimo za ruke, gugućući nježne riječi podrške i gdje nitko nikog uistinu ne poznaje. I bolje da ne poznaje.

Ili…još jedno pitanje. Koja je naizgled nebitna razlika između zemalja u usponu poput Rusije, Kine i Indije i svjetskog policajca poput SAD-a gdje dekadencija, prešavši sve granice suzdržavanja, razara nekoć najjače “demokratsko” carstvo povlačeći sa sobom u provaliju i ostatak svijeta? Odgovor je samo naizgled banalan. SAD je “melting pot”, kotao u kojem se miješa mnoštvo kultura u novopečene coca-cola Amerikance  bez korijenja, tradicije i sjećanja. S druge strane, većinska populacija u sve tri velike sile u usponu zadržala je tradiciju štovanja predaka kroz različite obrede i rituale. Pretke štuju gotovo svi, od seljaka do političara, od trgovaca do generala. Preci su zakon i preci se časte, počevši od vlastitih roditelja, pa unazad  barem sedam koljena.

I među Slavenima je oduvijek postojala i zadržala se Slava  po kojoj su i dobili ime. Ne slave se samo preci, slave se i obiteljski zaštitnici. Značaj Slave u društvu toliko je velik da je u Srbiji godine 2014. Slava stavljena pod zaštitu UNESCO-a.https://ich.unesco.org/en/RL/slava-celebration-of-family-saint-patrons-day-01010

Zdrav napredak neodvojiv je od povratka korijenima i počinje s prvim korakom unatrag, pokušajem da povijemo leđa i poklonimo se, za početak našim roditeljima, a potom svima prije njih, kakvi god da jesu ili su bili jer da nije njih ne bi nas bilo. Zahvaljujući njima mi smo ovdje i oni zauvijek žive u našim genima i genima naših potomaka. Sve što su nam proslijedili, a mi potiskujemo ostati će naša slabost, svaka osvijetljena sjenka postati će naša snaga.

Bujice, požari, potresi oko nas neće stati, tek su počeli…..Uronimo li na trenutak u sebe, u Rijeku Predaka unutar nas, u podršku te vode s Izvora i beskrajnu, silovitu Rijeku Života, pokušamo li probuditi  tu Životodajnu Vatru u našim preponama i grudima i osvijetliti njome put kroz tminu, možda ćemo i čuti tišinu Riječi koja nas vodi, tješi, liječi i štiti za dobrobit našu i naših potomaka,  dok se iluzorni svijet kakav smo poznavali  trese i urušava, izgara i nestaje u ništavilu iz kojeg je potekao.

Ključ života u našoj je odluci, a vrata su vidljiva sada i ovdje. Pri ulasku ponijeti odgovornost za sebe i svoje potomke, poštovanje prema precima i zahvalnost. Sve ostalo će se nadodati koliko treba, kako treba i kada treba dok se naša rijeka slijeva u ocean.                                      






subota, 16. rujna 2017.

O šišmišima i ljudima



Naš radni prostor svakog ljeta, tijekom praznika, nasele šišmiši. Svake godine u sve većem broju vraćaju se k nama i skriveni u zavjesama čekaju noć. Ove ih se godine vratilo više od 30. Davida i mene se na boje. Možemo vježbati, pjevati, plesati, pričati, vikati i smijati se. Ponekad neki proleti kroz prostor, onako usput, u znak pozdrava. Uznemire se rijetko, npr. kad nas nema, a u prostor uđu nepoznati ljudi, no kad smo mi prisutni, šćućure se u zavjesama i strpljivo čekaju da ljudi odu. 

Bezopasni su i dobroćudni, iako ponekad ne djeluju tako dok štite svoj prostor ispuštajući nečujne prijeteće zvukove i salijećući ljudske glave. No, najčešće naši članovi ni ne znaju da krajem ljeta vježbaju u prostoru punom šišmiša.

Nakon nekog vremena naše jato odleti, no ove mi je godine taj rastanak posebno teško pao. Stalno sam odgađala najavu i početak jesenjih tečajeva. Slušala sam ih noćima dugo i pomno, pratila njihov let i njihove navike i između šišmiša i ljudi izabrala sam - šišmiše. Sve sam radionice bila spremna otkazati zbog njih. No ipak su otišli, ne iznenada i u tišini kao do sada, odlazili su postepeno i pozdravljali se dugo. I dali su mi puno.

Zato sada i pišem ovaj blog u znak zahvalnosti svim bićima prirode za ukazano povjerenje  i za toplinu s kojom prilaze meni i mojoj obitelji gdje god da jesmo. Blog o odbačenim vrstama koje izumiru zahvaljujući ljudima.

Za one koji to ne znaju, šišmiši su blagoslov za svako mjesto, svaki dom u kojem se pojave, barem su to bili nekad, prije nego što su izvrnute vrijednosti preplavile svijet.  U kineskoj tradiciji i danas, tijekom dočeka Nove Godine, izrezuju se šišmiši od papira i stavljaju na prozore u znak dobre sreće. Znakovi šišmiša izrezbareni su na mačevima i drugim predmetima zaštite.

U balkanskom vještičarenju šišmiši simboliziraju demone podzemnog svijeta, sve one zaboravljene duše i mračne sile koje ljudi umjesto da prepoznaju i prihvate, nastoje uništiti, a koje ih i dalje neumoljivo slijede neodvojive od njih. Donji svijet, naličje ovoga svijeta izvrnuto je poput šišmiša u snu, a zastrašujuće poput šišmiša u letu. To su one sile koje je nekad bilo nužno udobrovoljiti  putu do ozdravljenja , na ispraćaju duša u onaj svijet, a ponekad na dobrodošlici u ovaj. Dijelovi tijela šišmiša koriste se u magiji, za zaštitu, izradu amajlija i još mnogo štošta. No šišmiši u magiji danas su rijetkost jer pravih vještica gotovo da nema, a New Age shamani raspali bi se već pri samom kucanju na vrata podzemnog svijeta.

Šišmišima je jedini stvarni prirodni neprijatelj – čovjek. Ljudi su ti koji im uništavaju staništa, koji ih zatrpavaju smećem i truju im vodu i zrak, koji im umjetnom rasvjetom otimaju svaki pedalj mraka i skrovišta. Ljudi su ti koji stvarajući u pop kulturi negativnu sliku o njima, uzimaju sebi za pravo da jednu po jednu vrstu šišmiša brišu sa zemlje i podzemlja.  Istrebljujući ove glasnike iz mraka, nismo se oslobodili svojih strahova, naprotiv, doprinijeli smo da naše najgore noćne more postanu stvarnost.

Strah od šišmiša postaje još zanimljiviji ako uzmemo u obzir da su oni puno sličniji ljudima, nego miševima. Štoviše, neke afričke vrste šišmiša su zapravo primati i sudeći po teoriji evolucije imaju iste pretke kao majmuni i mi. Ne samo to, čak i njihov kostur neodoljivo podsjeća na ljudski. I da ne zaboravim, šišmišice kao i ljudske majke imaju samo dvije dojke i rađaju samo jednog mladunca godišnje. Mladunci teško preživljevaju, ali srećom mogu dugo poživjeti, poput ljudi. Majke šišmišice nježne su prema svojim mladuncima, komuniciraju sa njima i međusobno. Šišmiši su veoma socijalna i komunikativna bića koja brinu jedna o drugima. Signali im ne služe samo za eholokaciju, nego i za komunikaciju i poput delfina, veoma su inteligentni. Možda jesu slabovidni, ali nisu slijepi, barem nisu sve vrste. Sva čula su im razvijena, no posebno njuh i sluh , a i dodir. Ne daju se dragati poput drugih životinja jer su preosjetljivi, osjećaju vibracije, osjećaju prostor i namjere ljudi u prostoru, ali komuniciraju s nama. No ljudi ih uglavnom ne čuju…i ne vide.

Te bezazlene i osjetljive životinje plaše se ljudi i ljudi se plaše njih. Neznanje i strah su često jedine poveznice između šišmiša i ljudi. Šteta, jer šišmiši su iznimno važni za uravnoteženi ekosustav, za zdravlje prirode, za bogatstvo njenih plodova, za opstanak svih vrsta pa tako i ljudske.  Šišmiši ili netopiri, jedini sisavci koji lete, te plahe, a veoma korisne životinje najbolji su insekticidi, uništavaju ogromne količine štetnih kukaca (evropske vrste), poneki se hrane voćem , mnogi oprašuju biljke, a samo tri neevropske vrste sišu krv životinjama, ne ljudima.

Njihov dom su mračna, neznana skrovišta gdje druguju sa speleolozima, biolozima, istraživačima i čudacima, sa vješticama , štroligama i svima onima koji imaju uši da čuju tišinu i odu onstran nametnutih fikcija iz horror filmova. Da, priroda je mračna poput maternice u kojoj klija život. I da, priroda postaje okrutna kada kao vrsta bolje ne zaslužujemo. Ona nije ni na čijoj strani, samo teži ravnoteži i uspostavit će je … milom ili silom. Njoj su šišmiši važni koliko i ljudi, ona voli svu svoju djecu…i rođenu i nerođenu..i bića svijetla i bića tame… Ono što nam priroda govori važnije je od svih dobitaka i gubitaka ljudske vrste. Ako priroda ušuti i prestane nam se obraćati s povjerenjem, ušutjeti ćemo i mi kao vrsta. Zauvijek.



subota, 25. veljače 2017.

Solarna eklipsa 26.2.2017



Solarna eklipsa, fizički fenomen pomrčine (totalne ili ne), kad se Sunce, Mjesec i Zemlja usklade. Mjesec između Sunca i Zemlje blokira odnosno filtrira svjetlost Sunca.
Solarna eklipsa kao vrlo snažan trenutak važnih završetaka i još važnijih početaka, daje nam energiju  da razbijemo čahuru, osvijestimo krila i poletimo ka željenom cvijeću. Savršeno vrijeme za metamorfozu, transcendenciju u novo stanje postojanja. Rastapajući sva ograničenja koja nas vezuju za prevaziđene obrasce, daje nam povjetarac za let i otkrivanje svijeta iz nove perspektive. 

Pomrčina sunca često je u okultnim tekstovima opisana kao alkemijsko vjenčanje Sunca i Mjeseca u stanje savršene ravnoteže. I solarna i lunarna eklipsa, magična su razdoblja i upravo zato, magija se ne preporučuje nedisciplinirnom umu. Prirodne sile su snažne i rezultati mogu biti nepredvidljivi. Poželjne su meditacija i kontemplacija, otpuštanje starog i stvaranje novog, buđenje snova, postavljanje ciljeva iz dubine duše i u skladu sa silama Univerzuma. Razdoblje od 24 sata prije i nakon pomrčine idealno je za meditativne procese, i statične i plesne, kao i za čašćenje bogova i bića iz drugih svjetova.   Ukoliko smo dovoljno otvorenog uma, možemo i inicirati kontakt s božanskim snagama.
   
  
  

Biramo one kvalitete koje su nam bliske, drage i u skladu  s razdobljem kroz koje prolazimo. Za mene je to Vesna, slavenska boginja proljeća, plodnosti i slobode. Zima (Morana) je na odlasku i Vesnino vrijeme tek dolazi. Nečujno kuca na naša vrata, a mi joj možemo otškrinuti vrata i ponuditi dobrodošlicu. Svježe voće, med, mlijeko, prvi pupoljci, prigodna pjesma dobrodošlice  i srce spremno na promjene i proljeće u životu. 
Jednostavno i nevino poput bjeline, čiste i slobodne od svih materijalnih ograničenja. 
Živa priroda ponovno se rađa prepuna života, a slobodna i čista.
Zatvorimo oči i dišemo, dišemo polako i duboko, osjećamo svoju okolinu i svoju nutrinu. S izdahom dozvolimo da staro ode, s udahom osjećamo kako novo klija. Izdišemo prošlost, udišemo sadašnjost, a u njoj klicu budućnosti. Izdišemo zimu i otvaramo se proljeću. 


Zahvalimo Morani s ljubavlju i poštovanjem i pozdravljamo Vesnu u svom životu jer..... Sve Mi(r) smo Jedno :) .... I Stvaranje počinje :) .......

U trenutku pomrčine, naše putovanje počinje :) 





utorak, 24. siječnja 2017.

Ekstaza je prirodno ljudsko stanje



Razgovor za časopis Veznik sa Helenom Petrović iz Gaia Kolektiva vodila je Daniela Knapić.



 Premda u gradu poznat uglavnom po tečajevima Tai Chia i Chi Kunga, aktivnosti Gaia Kolektiva koji još od 1999. djeluje na 3. Katu DCa Rojc, u Puli, znatno su brojnije i raznorodnije.  O njima i o samoj zajednici više smo doznali od njene pokretačice, Helene Petrović…



 - Želim odmah naglasiti da je Gaia Kolektiv neformalna zajednica koja prelazi granice ne samo Pule i Istre, nego i Hrvatske. Ciljevi su nam poboljšanje kvalitete života, razvoj svijesti i potencijala s naglaskom na plemenitim putevima kao što su yoga, taijiquan, duhovno-terapeutske plesne metode  i ezoterijska umjetnost; zatim psihospiritualne metode samorazvoja; permakultura i geomantija kao kreativno sustvaranje čovjeka i univerzuma  itd... Naši načini djelovanja su raznovrsni i po tom smo pitanju fleksibilni. Ne vezujemo se isključivo za jednu aktivnost, vjerujemo da ako ne djeluje jedno, djelovat će drugo, rješenje uvijek postoji. Trenutno su nam jako bitne tehnike koje osnažuju kako pojedince, tako i grupe, a u ljudima bude svjesnost o  njihovoj snazi i potencijalima. Aktivno djelujemo od 1994., a Centar Gaia Holistic od 2004.godine.  Organizirani smo horizontalno unutar krugova koji međusobno surađuju i prožimaju se: Centar Gaia Holistic, Mama Gaia, Gaia Art Lab, Gaia Terra Viva i Gnoza Viva. S obzirom da sam pokretački duh cijele priče, ja najviše istupam u javnosti, što ne znači da je doprinos svih ostalih članova manje vrijedan.



Jedan od važnijih ciljeva vam je i razvijanje mreže podrške u svim područjima i fazama ljudskog života, prvenstveno na nivou lokalne zajednice, ali i šire …






-Da, i njega polako, ali sigurno ostvarujemo. Unutar kolektiva već radimo sa svim dobnim skupinama, u rasponu od kreativnih radionica za djecu do psihofizičke podrške za ljude treće dobi. U sklopu Esencijalne Devani Yoge za žene, na raspolaganju smo, uz prenatal i postnatal yogu, i educirana doula kao podrška majkama prije, u tijeku i nakon poroda. Projekt Gaia Terra Viva npr. uskoro kreće sa promocijom zdravih proizvoda po cijenama puno povoljnijim od uobičajenih i time se pridružujemo projektu naših kolega, aktivista iz drugih krajeva Hrvatske, čiji je cilj presjeći stvaranje začaranog kruga unutar kojeg bogati jedu sve zdravije, a siromašni sve lošije. Također, cilj je i osnažiti aktivističko poduzetništvo i međusobnu suradnju i razmjenu proizvoda i usluga. Pored neučinkovitog društvenog sistema koji je postao svrha sam sebi i već odavno izgubio kontakt s istinskim potrebama ljudi i vezu sa životodajnim procesima na planeti, samoorganiziranje i međusobna podrška, kao i vještine suradnje i dijeljenja, postaju nužnost ukoliko želimo opstati ne kao nacija, nego kao vrsta.



 Kako si ti došla do toga što danas radiš, čime si se sve bavila dok se nisi odlučila za taijiquan odnosno tai chi, (Udruga Gaia je osnivač centra Yuan Tong – Tai Chi kluba Pula) a potom i za sve ostalo čime se danas baviš?

 

- Oduvijek sam bila nezadovoljna civilizacijom u kojoj sam se inkarnirala, nikako nisam pristajala na svijet s greškom. Iz Pule sam otišla još kao srednjoškolka, prvo u Poreč, potom u SAD i nakon toga godinama putovala ili živjela u različitim zemljama. Završila sam srednju školu u Sacramentu, California, kao najperspektivnija likovna umjetnica u generaciji, no umjesto umjetnosti upisala sam studij novinarstva u Ljubljani. Okolnosti su me dovodile u situacije i među ljude sa znanjima drugačijim od formalnih koja sam spontano upijala, ali istinski počela razumijevati tek puno godina kasnije. Nakon jedne duboke fizičko-emotivne krize početkom rata, uvidjela sam da je za mene jedini način da ostanem na Zemlji, stvaranje svijeta u kakvom bih voljela živjeti i tako je krenulo, korak po korak. Hoću li cilj postići više mi nije ni bitno, sam proces su-stvaranja je ono što me ispunjava i u čemu uživam. Godine 1995. osnovali smo obiteljsku putničku aganciju Gaia, preko koje je jako puno ljudi hodočastilo u Indiju, a paralelno sam u našoj kući u Medulinu organizirala gnostička okupljanja i brojna predavanja i seminare. Na tim smo okupljanjima spontano razmjenjivali znanja i iskustva koja se u uobičajenom svijetu skupo naplaćuju. Uglavnom sam bila jako zbunjena, ali vrata su se otvarala jedna za drugima i moj jedini izbor bio je ili unedogled se grčiti na pragu ili proći u nepoznato. Do osnivanja Tai Chi kluba Pula, a i nakon toga, neko sam se vrijeme bavila ezoterijskom umjetnošću i to je nešto čemu se opet polako vraćam.


 Što te privuklo taijiquanu i yogi?


-Hatha yogu sam počela vježbati 1989. u Ljubljani i tradicionalna je yoga bila i ostala moje utočište. Danas vodim yoga krugove za žene u svim životnim fazama, a iza mene je dugačak put koji su usporavali mladenačka žestina i nemirni duh. S druge strane, taijiquan i kineske borilačke vještine koje sam počela vježbati 1992. godine u Padovi postale su moj usud odmah. Čim sam ugledala taijiquan formu u izvedbi mog prvog učitelja, neočekivano sam vidjela cijeli budući put, i klub koji sam osnovala sedam godina kasnije i Davida Petrovića koji danas vodi Centar Yuan Tong – Tai Chi Pula, trenutno jedan od najjačih centara za taijiquan u Hrvatskoj. David je bio prvak Hrvatske u taijiquanu, u formama golih ruku i s oružjem, a trenutno smo fokusirani na rad s djecom i sa sigurnošću mogu reći da u klubu već vježba nekoliko budućih šampiona. Međutim, hoće li se djeca okrenuti takmičarskim aspektima vještine, manje je bitno. Ono vrijedno je to da kineske borilačke vještine mogu ne samo do maksimuma razviti njihove psihofizičke sposobnosti, nego i oplemeniti dječji duh, odnosno bar ga donekle zaštititi od sveopće degradacije u društvu. Kineski Wushu koji u sebi sadrži brojne borilačke vještine je sport budućnosti, a Kina radi na tome da taijiquan godine 2024. postane olimpijski sport.


Nesporna je zasluga vašeg Centra u populariziranju ovih kineskih vještina u Puli i šire, jer kad ste počinjali o njima se znalo vrlo malo ili ništa...


Već punih 17 godina vodimo u Rojcu početne i napredne tečajeve taijiquana za odrasle, forme golih ruku i forme s oružjem, Taiji Qigong rekreaciju, a puno radimo i s ljudima treće dobi. David i ja smo jedini hrvatski certificirani instruktori unutar tri državne Wushu federacije i kineske i talijanske i hrvatske, u predsjedništvu smo Hrvatskog odbora za Taijiquan pri hrvatskom Wushu savezu i u radnoj smo grupi za izradu jedinstvenog curriculuma za sve instruktore taijiquana u Hrvatskoj. Surađujemo sa Savezom sportova grada Pule u sklopu Proljeća u Šijanskoj šumi, kao i s pulskim Gerontološkim centrom. Tijekom godina surađivali smo s puno različitih udruga, ustanova i poduzeća. Znanje o osnovama taijiquana veoma je primjenjivo i korisno u različitim profesijama. Često npr. asistiram na plesnim okupljanjima gdje uvodim univerzalne principe taijiquana u pripremne plesne vježbe. Uskoro pokrećem OMMMotion Lab (Organic MedicinE-Motion Method) koji u sebi sadrži sintezu ključnih elemenata taijiquana, yoge, terapeutskog plesa i cjelokupnog mog životnog iskustva.


Da li je u početku bilo poteškoća, nepovjerenja, kako ste se probijali kroz početne otpore?




-Početak je bio težak, no danas na te prepreke gledam kao na neophodni proces osnaživanja. Treninge smo počeli voditi u Rojcu i godinama smo vježbali u prostoru bez grijanja, sadržaji iz nefunkcionalnih sanitarija izlijevali su se po hodnicima u kojima su žarulje, zbog krađa, uglavnom trajale svega par sati. Ljudi željni opuštanja bi nakon treninga u ledenoj dvorani izlazili u mračni, prljavi hodnik. No te fizičke prepreke su bile sitnica u odnosu na one mentalne. Nekima su svećenici zabranjivali bavljenje tim „đavoljim poslom“, a nekima je okolina savjetovala da se klone te „sumnjive sekte“. Unatoč svemu tome, ljudi su dolazili i vježbali, a neki redovito vježbaju i danas. Između ostalog, i zahvaljujući njihovom povjerenju i upornosti centar je opstao i tim sam članovima beskrajno zahvalna. Danas kada Kina radi na tome da tradicionalni taijiquan i znanje članova obitelji Chen uđe pod zaštitu UNESCO-a kao svjetska nematerijalna baština, kada je elementarno znanje u taijiquanu stvar opće kulture, danas znam da je sve to imalo smisla.

Slično se ponavlja i sa šamansko-terapeutskim plesovima i drugim aktivnostima koje sam tek nedavno u Puli počela intenzivnije promovirati, no danas me takvi otpori ostavljaju ravnodušnom. Oni nisu moj problem i manje nego ikad sam spremna na kompromise. Otpor će postojati dok ne probijemo led, ...ako ga probijemo....a ako ne, ja ću i dalje uživati u onom što radim dok god me taj poziv bude ispunjavao. Moja odgovornost je da se jasno i glasno definiram, da ne povlađujem ničijim očekivanjima i već samim time, selekcija je učinjena. Radije ću raditi s pet ljudi koji cijene transformativne procese kroz koje prolazimo zajedno, nego sa 50 ljudi koji dolaze zbog pomodarstva. S druge pak strane, za Uskrs sam u Sloveniji u sklopu jednog velikog plesnog okupljanja održala za 70-tak ljudi iz cijele Europe prezentaciju skrivenih principa pokreta i vodila učesnike kroz razvoj pokreta, zvuka i daha od šamanskih tradicija, preko taijiquana i yoge do terapeutskog plesa pa kroz ples opet natrag u stanje prirodne ekstaze i čiste radosti... i bili su oduševljeni, a priznanje je bilo tim veće što su gotovo svi polaznici bili i sami praktičari ili učitelji raznih bodywork metoda. Ti mali znakovi da sam na dobrom putu su mi bitni i na njima sam zahvalna.


Nešto što vodiš u novije vrijeme su Trance dance radionice plesa, kao i radionice obiteljskih konstelacija…


-Do šamanskih sam plesova, među kojima je i Trance Dance, došla naizgled jednostavno – plešući godinama kroz razne plesne prakse. Šamanizam je ne samo jedan od stupova Taoizma, samim time i taijiquana, nego se nalazi u srži svih tradicija s kojima sam se susretala, pa tako i ove naše, balkansko-mediteranske. Kad se oljušte kulturološke naslage i različitosti i izvuče bit šamanskih metoda, one postaju veoma moćna sredstva za poboljšanje kvalitete svih područja življenja, od individualne psihospiritualne transformacije do npr. team buildinga. Slijedila sam tako pokret Duha i neošamanizam me doveo do obiteljskih konstelacija. Upravo završavam treću godinu edukacije, a dugo sam i asistirala jednom svom mentoru u Sloveniji i kroz sve to uvidjela, po tko zna koji put, da je zapadni svijet samo ponovno otkrio i drugačije nazvao tradicionalne metode uravnoteženja sistema koje su nekad bile prakticirane u svakom selu. Ta znanja se nisu ugasila u potpunosti, na osebujan način čuvana su od strane posljednjih krsnika u Istri i zmajevitih ljudi sa Balkanu. Zato ono što radim nisu moderne obiteljske konstelacije, nego za sada to zovem Iscjeljenje obiteljskog stabla i Dinamička harmonizacija sistema i uključujem u svoj rad sve ono što je nekad unutar zdrave zajednice i postojalo: sliku, pokret, ritam, glas, zvuk itd.



Jedna riječ koja povezuje sve tehnike koje nudi Gaia Kolektiv jest „ekstaza“, u smislu stanja ispunjenosti i uravnoteženosti kojem svako biće teži… 





-Ekstaza je prirodno ljudsko stanje, ponekad možemo vidjeti kako je spontano prisutna u djeci kad se zaigraju u ovdje i sada, a i tradicionalne zajednice uvijek su bile barem donekle svjesne važnosti ekstaze. Duboko povezane s prirodom, održavale su ravnotežu kroz priče, glazbu, pjesmu, ples i brigu o svim članovima. Oduzme li se jednom zdravom ljudskom biću ili zajednici mogućnost prirodne ekstaze, ta silna potreba manifestirati će se kroz mračnu ekstazu... a to je odlika današnje civilizacije, destruktivna ekstaza koja se odvojila od stvarnog života i srlja u propast. S obzirom da je jedan od načina ulaska u stanje transa kontinuirano, ritmičko ponavljanje istih radnji, na prvi pogled nema razlike između dosadnih opetovanih radnji koje ljudi svakodnevno obavljaju (posao, supremarket, TV, FB...) i ponavljajućih radnji dok npr. prakticiraju taijiquan, yogu ili šamanske plesove... Ona prava razlika je kvalitativna i suštinska. Dok svakodnevni mračni trans postepeno i trajno isisava svu energiju iz ljudskog bića, lišavajući ga čak i same ljudskosti, metode pozitivnog transa pune tijelo energijom, bude skrivene potencijale, jačaju srčanost i oplemenjuju duh. Redovno prakticiranje tih i sličnih vještina stvara kumulativni učinak i time omogućava prijelaz iz stanja mračne u stanje prirodne ekstaze, odnosno u jednu sasvim drugačiju kvalitetu života, u život kakav bi prirodno trebao biti. Veoma često, spontani i nagli prijelazi iz mračne u prirodnu ekstazu, tzv. momenti buđenja, rezultiraju kaosom, anksioznošću i depresijama jer osvještavanje ponora između raja i pakla može biti nepodnošljivo bolno za netrenirani i nespremni um. Olakšati ljudima taj prijelaz preko mosta percepcije, u vremenima kada se urušava sve za što su mislili da je bitno, pomoći im da otkriju i razviju svoje istinske talente i potencijale te time poboljšaju kvalitetu svog života i doprinesu zajednici, moj je životni poziv. Iz te perspektive, sasvim mi je svejedno koju metodu trenutno primjenjujem. Način rada prilagođavam ljudima, bićima, zajednicama i prostorima s kojima se susrećem. Sve to radim zato što duboko vjerujem da je raj na zemlji moguć ovdje i sada, a samo djelić sekunde je ponekad dovoljan za veliki preokret. I obratno, na žalost. Izbor i odgovornost su pitanje individualne odluke svakog imalo svjesnog bića.





U DCu Rojc smješteni ste već dugi niz godina. Koliko je taj prostor bio motivirajući faktor u vašem razvoju, a koliko kočnica? Što tebi danas znači Rojc?




-Mi smo u Rojcu od 1999. godine, sada već punih 17 godina, ali to nikako nije bila ljubav na prvi pogled. Bilo je to nešto što moramo učiniti. U skladu s time, svjesno smo odabrali prostor u kutu predaka (prema kineskoj Feng shui vještini uređenja prostora) i time se zapravo cijelo vrijeme bavimo, tradicionalnim vještinama u modernom ruhu. Rojc nekada nije bio ugodno mjesto za rad i znala sam, onako duboko inficirana i prožeta Rojcom, zamoliti za odmor, za neku ugodniju i lakšu okolinu, po mogućnosti u prirodi... i odlazila sam privremeno, povremeno na neka puno ljepša i lakša mjesta da bih se odmorna i svježa ponovno vratila u Pulu i Rojc. Kako je sreća zbog povratka bivala svaki puta veća, shvatila sam konačno da kamo god odem Rojc sa sobom nosim. A i Pulu... To je tako. 
 Za mene je Rojc pravi centar Pule, grad unutar grada po mjeri slobodnog čovjeka. Mnogi u Puli još uvijek nisu svjesni značenja i važnosti Rojca za širu zajednicu, ali postati će silom društvenih (ne)prilika. Zbog svog položaja u centru grada i zbog energije koja se unutar Rojca razvija, vrijednost Rojca za budućnost Pule, Istre i šire je nezamjenjiva i neprocjenjiva. Puno snova, vizija i napornog rada utkano je u nešto što danas zovemo DC Rojc i ta energetska tvorevina davno je premašila fizičke okvire zgrade, kao i pojedinačne interese. Rojc je jedan od brodova za spašavanje u oluji koja se diže i sprema potopiti ne samo ostatke života kakvog smo poznavali, nego i brojne ljudske duše. Koliko će taj brod biti stabilan i dostupan što većem broju ljudi, ovisi o svima nama zajedno.


Za kraj, možeš li najaviti neke od aktivnosti Udruge u skorijoj budućnosti…


-Osim redovitih treninga i radionica na tjednoj bazi, vikendima imamo

TranceDance Lab na određenu temu, Gong Nidru, Dinamičku harmonizaciju sistema i Taiji Qigong Lab za sve koji ne stižu vježbati preko tjedna ili žele naučiti više. Također, do ljeta ćemo održati po dva puta Iscjeljenje obiteljskog stabla i OMMMotion Lab u Puli i Novigradu. Jedan rezidencijalni sedmodnevni OMMMotion Lab održati ćemo početkom srpnja, nakon čega kreću ljetna pauza u Puli i naša gostovanja u drugim mjestima. Od gostujućih učitelja toplo preporučam radionicu

Artikulacija prisutnosti koju će za vikend 14. i 15. svibnja voditi naš poznati glumac i dramski pedagog Leon Lučev te dvije solsticijske radionice u Balama: Dream Dance i Medicine Dance, koje vodi učitelj Plesa 5 Ritmova i inicirani šaman John Kelly. Detaljnije o svemu možete pročitati na mom blogu helenagaia.blogspot.com, a kontaktirati me na mob. 095 890 1371 ili e-mail: gaiaistra@gmail.com